Opet tužan dan dok sjedim u svojoj mračnoj sobi, i čekam poziv tvoj ljubavi ali mobitel sad ne zvoni, pustim lagani bit i sjećam se naših starih dana, al san brzo se prekine i opet moja duša je sama, gledam u praznu casu i baš ona liči na dušu moju, neznam koja je po redu izgubio sam pojam o broju, bebo dali nekad ti u samoći imalo pomisliš na mene, kako nam je prije bilo lijepo ali šteta već prošlo vrijeme, pitam se često da li je ovo sve moralo bit ovako, dok nekad u tvome zagrljaju ja ko djete sam malo plako, ta ulica to mjesto sad na tebe me sve tužno podsjeća, dok u blizini neke druge moje srce ništa ne osjeća, ti našla si ljubav novu i više uopšte ne pitaš za mene, ni kako sam ni skim ko u zatvoru svoje sjene, al upamti sad jedno sanjino srce za tebe kuca, tvoje ime kroz moje vene upamti za tebe tu sam, bilo je lijepih dana koje nikako da zaboravim ne želim, volio sam samo tebe i uvjek rado te se sjetim, često napišem neki tekst i na zid ga objavim svoj, pa onda brojim komentare do bio sam u vezi toj, mnogi su znali da ja sam samo disao za tebe, a sad sam u sobi dok sebe tražim tu trenutno negdje, nema me gubim se jer te curice ovdje nema više, moj papir olovka i ja tu da sad tužnu pjesmu pišem.