kroz hodnike tuge dok koracam sam, ti nisi vise tu neznam kad je noc a kad je dan, ali imam plan zelim iz sjecanja da te izbrisem skroz, nema nade vise za nas davno prosao je i taj voz, dok kapljice kise klize niz tvoje blijedo lice, tvoji koraci u tami gube se nema vise nase ulice, nema vise naseg mjesta dok bili smo djeca, mislis da je sreca kad kidas latice sa bjelog cvjeca, voli me ne voli stalno si brojala nasu ljubav, a ja nisam o tome razmisljao jer vidio sam druga, neka cudna svjetlost me cesto po licu obasja, pomislim na tebe da znam gdje si dosao bih odmah sad, lavirinti mraka iz duse moje sad se broje, gdje god da krenem zidovi su tu ravno stoje, al mi bude lakse kada u tekst stavim svoju misao, na stolu srce poput papira na kojem sam o tebi pisao molim te nestani sad odlazi vise da izdrzim nemogu, jer sjecanje na tebe je poput metka koji obara sa nogu, i ova soba mi je nedavno bas postala tjesna, nekad se pitam dali sanjam samo il sam svega svjestan, kazu da je ljubav nesto poput broda na moru, da te nose velki valovi sve dok ne docekas zoru, al moj je brod davno potopljen na duboko dno tame, dok koracam svojom mahalom kazem stani al noge idu same, izgubljen pojam o vremenu i samo jedna kap vise, koja je prelila casu i vec sad dani su puni kise, nisam znao da tako moze ova ljubav boli, nezelim vise nikog pored sebe nikog da me voli, jer rastanak ce doci i opet ce me ova tuga smorit, postat cu zatvorenik svog uma kojeg ce lahko ona slomit, daj mi samo papir i zatvori me u sobu, zelim da pisem pjesmu da sklonim tugu ovu, u samo par minuta zelim sve da kazem, kako mi je sta osjecam dok rijec se na rjec slaze, za to kad me vidis bolje je ti ne pitaj me nista, jer sada sam posto igrac virtualnog igralista.